Filozofska razmišljanja bolesnog uma

Evo i mene opet... da nakon dugo vremena... nisam se dugo javljao zato što me ona kurva opsjedala zašto više ne želim pričat s njom i tak ta rsanja. Onda me opsjedala da li mi može doći na rodjendan da se pomirimo i da sve bude po starom. Ja sam ju odbio. A onda je došla ta subota, počeo sam slavti rodjendan i oko pola 1 je i ona došla i pazi sad ovo.... Marija je takorekuć svoj život dala za to da me izvuče iz pakla te kurve, da bi ja na kraju tu subotu kada sam slavio rodjendan zbrijo s njom... Bem ti život, ujutro sam se htio ubiti... ali ni to nije najgora stvar koja mi se desila u zadnji par tjedana. upozno sam jednu curu koja je starija od mene. poznamo se tek tri dana i sve bi bilo ok da je juče pred cijelim društvom nisam poslo u rodni kraj. Svi su me jebiga zajebavali i men je puko film i eto... sad sjedim za kompom i nemam muda poslat joj poruku... poznam ju tek tri dana i neznam šta da radim... šta da napišem? pomoć potrebna...o rodjendanu ću opširnije u sljedećem postu

Polako sam počeo shvaćati, u zivotu je sve prolazno, cak i ljubav a mozda i prijateljstvo...Tesko je preboljeti a jos je teze kada se pocnete vracati na stare staze kada su o vam govorili da mozete braniti za najveca klubove u Hrvatskoj...
Polako mi se sve pocelo vracati, znate i obrane su bile onako nevjarijetna kao i prije, ali ipak meni politika ovog kluba nejde u glavu..
Po kojoj to logici sam ja izosto iz sve 4 utakmice koje su odigravane ovog tjedna?Po kojoj to logici?
Uzmem li u obzir da sam na zadnja tri treninga prije te 4 utakmice branio ko manijak i po TRENINGU primo samo 10 golova, po kojoj ja onda logici ne mogu braniti na bar jednoj utakmici taj tjedan?
Zar se oni stvarno tako boje da će se ponoviti Garešnica, pa ljudi moji bio sam u transu jer me ona kurva 3 mjeseca navlačla za nos... I da bude bolje, cak ni kada me Marija tjerala da branim kao manijak i kada sam ja branio kao životinja, čak sam i onda dobivao mizernu minutažu... Ali da bude zanimljivije, onda sam je bar dobivo a sada ni ne dobivam niku minutažu...
Stvarno je postalo teško bez nje ali ipak trudim se i koliko toliko mi uspijeva da mi moja tuga i bol postanu motivacija...
S vremeno će ta bol sigurno nestati ali je mene onda strah da ću je zaboraviti...
Smijem li ja preći preko tog? Smijem li ju zaboravit?
Taka je bol teška, i sve me više strah da ću i dalje biti sam,da se neću usudit i dalje se boriti i da ću jednostavno postati samo čovijek bez osjećaja, sam bez ikoga...
A što onda?

Mojoj maloj...
Zauvijek tvoj...

Zima je...decembar
mokri snjegovi...
svuda su tragovi
tvoji ostali...
Na tren pomislim
nisam ni za šta
Ipak gore godine
dušo vjeruj mi...

Sjećanja me bole sva
moja ljubavi
šibaju me vjetrovi
modri vjetrovi...

Zauvijek tvoj

Sjećam se ti i ja
moja jedina
pamtim sve ti i ja
plave ulice...
Mjesec svud oko nas
a ti ljubiš me
topla si, drhtiš sva
da li sjećaš se...
Stajala si tu kraj mene
sva u suzama
kao srna uplašena
zbunjena...

Zauvijek tvoj...

Zauvijek tvoj...

Možda je ona bila samo vjetar, bura koj je prohujala mojim životom i ostavila moje srce hladnim...
Ostavila je da se moje srce smrzne od tuge... Možda je bila ljuti jugo koji je zagrijao moje srce i dao mi snage da idem dalje... Ali, možda je ona ipak bila samo maestral koji je neprimjetno ušao u moj život i onda nestao... i ostavio samo prazninu, tugu i bol...
Ponovo mi naviru sjećanja... vratilo mi se sve...
Čak sam i počeo braniti kao prije... kao prije kad je ona bila tu... Ali, nje više nema. Ostala je samo uspomena... Bijela ruža, hladno srce i samo suze na njenu grobu... To je sve što je ostalo. Ona je bila moja ruža... to joj nisam nikad rekao ali sam imao šansi... nisam joj nikad rekao da ju volim, a trebao sam joj reći, jer ona je meni to svakodnevno šaputala. A srce, svakog je dana sve hladnije, ne osjećam ga... Nemam više straha, nema više ljubavi, nema više volje... A koliko sam tek plako, priznajem, ali više ni suza nemam da isplačem, da mi bude lakše...
U subotu smo bili kod frenda i on je nenamjerno pustio pjesmu koja je bila samo naša. Naravno sjećanja su navrla ali...
Ja sam ponovo na nuli, najvjerojatnijeneću dobiti više nijednu utakmicu da branim do kraja sezone. Pokušavam se truditi da zbog nje nastavim braniti istom kvalitetom kao i kad je ona bila tu, ali sa svakom obranom nastaje sve veća praznina. Svaki je dan sve teži... Koliko sam si pta kad mi je bilo teško rekao- idemo dalje. Ali kako dalje? Kuda dalje kad nema nje? Ja sam bez nje kao bez duše. Svaka sekunda bez nje je kao sat, svaki sat kao godina, a svaka godina kao milenij... Svaki dan osjetim kako je ostalo nešto imedju nas, neka nerečena riječ, neučinjena stvar... Sve više me strah da će to tako ići u vječnost, da će se moje srce stalno prazniti dok ne postanem hodajući zombi - bez srca, osjećaja i stalno u potrazi za njom... Ponovno sam se vratio na stanje nule, na stanje kada ne znam kako dalje a imam toliko mogućnosti... Ne mogu se boriti, nemam snage da idem dalje, jednostavno više ne mogu... A imam mogućnosti, moram još puno toga proći i učiniti, ali kako? Jednostavno... ne mogu više...

Naša pjesma...
Kampanel moje ljubavi

Još me pali dodir njen,
još ka prut sav zadršćem
kad je samo spomenem...
Sad kad proša sam kroz sve
od života nevoje
sad ti stvarno mogu reć

Uvik ćeš dušo ostati
svitlo bez kojeg ne mogu
kampanel moje ljubavi
jedina ruka na moru
i sklonište od nevere...
nevere ča je nose godine...

Ma još me pali dodir njen
poljubac prvi otpušen
ma ko će zaboravit nju

Uvik ćeš dušo ostati
svitlo bez kojeg ne mogu
kampanel moje ljubavi
jedina ruka na moru
i bit ćeš mi sklonište od nevere
nevere ča je nose godine...

Uvik ćeš dušo ostati
kampanel moje ljubavi

Te proklete šanse... koliko ih je samo bilo.Ali, da li bi njih bilo bez moje Marije...
Moj život s rukometom, u biti moja opsesija, moje prokletstvo... Sve je počelo prije tog dana...
I počelo je sasvim slučajno, mogu to reći zahvaljujući alkoholu. Naime, jedne subote prije 2 godine sam izašo s dečkima van a tamo u jednom kafiću je bio i njihov trener. Bila je to neka festa, poslje neke bitne pobjede i sve u svemu dečki koji su još onda trenirali su ošli tam i trener ih je častio, ja sam bio jedini koji nije treniro al sam i ja dobio piće. I sasvim slučajno počnem ja razgovarat s trenerom i nagovori on mene da dodjem na trening. I od onda je sve počelo. Naravno na početku se ja nisam iskazivao, ali s vremenom se u meni probudila ona životinja, usudio bih se nazvati to zvijeri. Kasnije nakon par mjeseci ta se čežnja i ta životinja je počinjala umirati. Ali ipak prije njene konačne smrti, i nažalost koiko god se ja trudio nju probudit ona još uvjek čvrsto spava... Da prije njene smrti smo imali turnir u Češkoj. Na tom turniru sam prvi dan pokazao svu kvalitetu, sve što mogu i koliko bih još mogo, ali recimo da mi je slava udarla u glavu i onda sam pao u stanje vegetiranja u kojem se i dandanas nalazim... Bila je to utakmica protiv Požege, sve u svemu mi njih dobijemo i pridje men njihov trener i kaže mi jednu stvar koja je bila potpuno istinita, samo što je ja onda nisam kužio...
''Ti si animalist... potpuni vladar situacije...''
spojite sad taj animalizam, tu životinju u sebi, svu onu inspiraciju koju imate i koja bukne kad treba... spojite ju s Marijom...
Zamislite samo to na svakoj utakmici igrate s gotovo životinjskom animacijom, a uzto vam najdraža osoba na svijetu... bude uz vas i pomaže.. pomaže da ta životinja, da taj animus u pravom trenutku bukne i preotme vas iz gubitnika u heroja. I onda maknite samo jednu stvar i opet padate u prosječnost... Opet ste gubitnik...
''Crta koja razdvaja heroje od gubitnika nigdje nije tanja nego na golu...''
To je potpuna istina...
Juče smo imali trening, i mislim da se vraćam, mislim da se vraćam u staru formu, počinjem branit kao prije...
Ali imam osjećaj da i svoju Mariju polako preboljujem...

Da nekad je život nepravedan, usudio bih se reći kurva. Kolika je šansa pronaći osobu vašeg života na najneočekivanijem mjestu i onda kada sve krene onako divno, izgubiti ju na najgori mogući način...
Iz poštovanja prema njoj neću reći njeno pravo ime... nego ću je zvati Marija. Ona je bila ta koja me vratila u život. Ona je bila ta koja mi je pomogla da se sredim u glavi i branim onako kako ja to znam. Ona je bila ta koja me vratila na pravi put... a život mi ju je oduzeo. Još i dandanas se pitam gdje bih ja bio i što bih ja sad radio da sam i dalje slinio s onom kurvom... Kako bi moj život sad izgledao? Bi li ja sada pisao ovaj blog da nije bilo Marije? Ljudi su u pravu kada kažu da nikad ne znaš gdje i koga će ti život donijeti... Ali stvarno, nikad neznaš... U biti, svako od nas ima sreće, ali kolike su šanse pronaći takvu divnu osobu i onda ju samo tako izgubiti...
Išla je u Zagreb s frendicama... u zavoju je naletio kamion i vozač je na mjestu ostao mrtav. Ostale tri cure su preživile, bez ogrebotine... Imala je 15 godina kada smo prvi put pričali, s 18 je izašla sa mnom van i spasila me od propasti... Dva dana prije svog 19 rodjendana je izgubila svoj život... I ja sam trebao ić s njima, ali nisam, imao sam praksu taj dan. A godinu dana sam bio tako sretan, nitko nije ni skužio da smo zajedno i onda u 6 mjesecu ove godine se moj život ugasio...
Na staro mjesto gdje sam imo praksu nisam mogo ić, previše uspomena. Našo si drugo mjesto za praksu i probao sam se to zaboravit ali ne može se godinu dana izbrisati iz glave. Poslije one utakmice protiv Garešnice kad sam prvu obranu imo u 56. minuti, i htio se ostavt rukometa, ona me nagovorila da nastavim. Prošli tjedan smo imali tekmu protiv Garešnice, kod njih. Dobili smo ih 29 razlike. Branio sam 15 min, ali mi je i to bilo dosta, samo da skupim bar deset obrana i vratim im. Skupio sam 12. Ali i dandanas na svakome treningu ili utakmici ja osjećam onu prazninu. Prije sam se borio i branio zato što me ona poticala... ali nje više nema, a ja ostajem sam... sam sa loptom. Tko zna kako bih ja branio da je ona još tu... tko to zna...
Teško je to kada u jednom trenutku imate sve a u drugom više ništa.. koliko se meni samo to puta dogodilo, kolike sam samo šanse imao a sve su ostale neiskorištene...
Mogao sam otići iz Pakraca ali...

Da divno je imati nekoga, nekoga ko će bit stvarno uz tebe kad ti bude najteže...
U subotu smo imali tekmu protiv orahovice, došla je njihova prva ekipa. Ja sam piso zapisnik a dečki su ih stukli 9 razlike. Sad smo prvi i možemo bit prvaci ak još dobijemo koprivnicu. Garešnica i Daruvar nam više nisu konkurencija. A takodjer smo u utorak igrali protiv Garešnice, kod njih, i usput sam im vratio sve za onu prvu utakmicu kad sam prvu obranu imo u 56. minuti. Branio sam 15 minuta al sam skupio 12 obrana i napizdio ih jebački... I naravno juče smo se svi jebeno ponapijali. Moj naj frend već u 10 nije znao za sebe, a tek ja... Ošo sam do puba i tam je bila ona kurvetina sa svojim dečkom. Novim dečkom, koji je stariji od nje 7 godina i čisti je propalitet. Bio sam ljut ko pas što mi ona svog ljubimca nabija na nos al, ko ga jebe... Mislim jel u redu men govort jedno a iza ledja men radit stvari za koje mi se kune da ne bi nikad nikome učinla? Al jebe se men ja imam svoje društvo, ja imam svoj rukomet i ja imam savjest koja me ne boli svaki pu kad ju pogledam... Ona je za mene bila i ostala kurva... Al u biti kom ja to pričam kad ovaj blog niko ne čita al opet.. lakše mi je kad ja to sve napišem pa ond polako razmišljam o svim tim propuštenim prilikama i mogućnostima. Neću nikad zaboravt onaj dan kad sam joj bio s naj frendicom iza ledja.. nikad. Kako se to dogodlo?
Bio ja na praksi, i njena frendica radi u blizini restorana. I sve to super, sve to ok da ja nisam zvao ovu kurvi nazovimo ju Ivana svaki dan na kavu, ona se naravno redovito izvlačlas pod izgovorom da ima posla. I ajd ok ja povjerujem njoj da bi kasnije sazno taj dan da se ona redovito nasamo vidja s oženjenim tipom od 43 godine. I ja sad gotov odem ja kod ove nazovimo ju Marija, promjent novce, i ovaj, vidi ona da sam ja u kurcu, i pita šta je bilo, a ja ono kao ništ...
I ok, na tom ostane da bi ona (Marija) kasnije došla na kavu u restoran. Ja poslužim i počnemo pričat o svem i svačem, i na kraju ona izvuče od mene šta je bilo. I tu subotu se mi nadjemo u gradu i sjednemo mi u goldu za jedan stol, a ova Ivana sa svojim frendicam sjedi dva metra od nas. I doje ova I vana kod nas i mi pričamo sve onak kak smo se ja i Marija slučajno našli pa oši u Gold i sve to. I pričamo mi sve to i dodjemo do tabu teme: Zašto Ivana ne dolazi na kavu? O va se počne izvlačit a Marija naju... kaka je ona kurva, jel ona ne vidi kakog dečka more imat a kurva se okolo i to slično... I ode Ivana i ja i Marija počnemo pričat o svemu, o životu i tak.. kad odjednom ona mene poljubi...
A Ivana gleda... E, isti tren Ivana izleti van u plaču, a ja i Marija...
Enažalost, ta priča je mogla imat puno, puno ljepši zavreštak...

Da... odakle početi... Pa možemo početi od onoga dana kad je sve krenlo kvragu... Bio je to prvi razred srednje, a ja naravno nisam imo prijatelja... Naime u osnovnoj baš i nisam imao neko društvo i u školi sam bio tretiran kao dežurni šmokljan... No sa srednjom se to s vremenom promjenilo. Ali na početku mog školovanja sve je bilo isto kao i do tad, samo s jednom razlikom-imao sam šansu krenuti ispočetka. I hvala Bogu ja je nisam propustio... Kako u Bibliji piše ''Upočetku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše BOG...''
Samo ima jedan problem... Na početku svijeta bijaše riječ, a na početku moga kraja bijaše samo nada... Sve je to bilo ljepo počelo, i sve bi bilo ok, i možda čak i bolje da sam imo muda i od početka se nametnuo kao vođa razreda, ali... Sve u svemu Bog mi je podario jedan dar, dar govora, dar da kažem sve što mi je na umu...
Mnogo puta me to odvelo u probleme, ali mnogo sam puta tako pokazao svoju prevlast i nadmoć nad drugima. No da se vratimo temi. Naime ušavši u razred odmah sam osjetio jedan hladan i proklet osjećaj zbog kojeg sam znao da će mi naredne četrii godine biti pakao i u kojima ću potpuno sazrijeti kao čovijek i osoba.
U srednju sam ušao kao potpuni nacionalist i ustaša, a polako izlazim kao domoljub, s dozom ljudskosti... Srednja od nas učini čovijeka, htjeli mi to ili ne, u srednjoj svi sazrijemo i postanemo ljudi, odrsale osbe sposobne da same donose važne odluke. U srednjoj sam spoznao Boga ali na onaj teži, kalvarijski način. Puno je vremena trebalo proći dok sam shavtio svoje pogreške i odlučio stati na loptu i uzeti svoj život u svoje ruke...
Puno nas iz srednje izlazi kao gubitnik i propalica bez pravih izgleda u životu, a surova je istina da mnogi prođu srednju bez prvog poljubca, prve cure, ili pak prvog puta... No, u srednjoj se takodjer mora računati i na one loše stvari koje nas čine čovijekom, kao npr. cigarete, alkohol i droga... Nažalost ja sam sve te loše čimbenike morao probati kako bih uvidio kako je prav ljubav ona koja će tek doći, da je pravo prijateljstvo ono koje nastaje u najtežim trenutcima, a da je život predivna pustolovina s puno zanimljivih likova...
U životu sam doživio da su me ganjali palicama, da me policija tražila po pola županije, da me cura ostavila kad sam joj poljubio najbolju prijateljicu, da sam se jednom tako nafikso da sam skoro skočio pod vlak...Moj život je zanimljiv, a sve je počelo tog jebenog 1. rujna...
Kao što sam već reko, ušao sam u razred i doživio potpuni šok i nevjericu...
Taj me osjećaj tokom mog školovanja nije napustio...Sjeo sam u prvu klupu do vrata i pogledao oko sebe, naravno nikoga nisam poznavao... Ali jedna mi je ženska zapela za oko, baš kao i ja njoj...
Da, baš kao i ja njoj...

eto,

danas je srijeda i ja započinjem s novim blogom...
zašto?pa recimo da mi je život sranje i da sve moje učinjeno svodi na jedno... TUGU,BOL,I PLAČ...dosad sam shvatio da prijateljstvo ne postoji, da je život sranje i da je ljubav samo farsa tuge.u biti naš život je nepostojan... mi smo nepostojani... sada vas sigurno zanima zašto ja imam takvo razmišljanje? objasnit ću vam, polako... reći ću vam samo da sam imao šansi u životu, velikih, ali sam ih sve prokockao...sve...